I'm not crazy. My reality is just different than yours.

maaa neeee, nema pitanja, samo polako sve =)


selim =)




Let's unwrite these pages and replace them with our own words =)

But the raven, sitting lonely on the placid bust, spoke only

That one word, as if his soul in that one word he did outpour.

Nothing further then he uttered - not a feather then he fluttered -

Till I scarcely more than muttered `Other friends have flown before -

On the morrow he will leave me, as my hopes have flown before.'


Then the bird said, "Nevermore"...




moja tetovažerica Petra i njena crna ljubav =)

Dugo sam se premišljala oko sastavljanja, pogotovo objavljivanja ovog posta. Recimo da je jedan od onih u nizu za koje ti bude tako teško uopće složiti smislenu rečenicu, a kamoli skupiti muda i podjeliti ga sa svijetom oko sebe, u ovom slučaju blogosferom.
Moju dilemu je prekinula jednostavna činjenica da sam na mjestu...istom, emocionalnom, godinama...da nakon toliko vremena, toliko ponavljanja jednih te istih pogrešaka, ponavljanja jednih te istih "početaka" i jednih te istih ispranih "završetaka" razdoblja u kojima vječito balansiram iz apsolutne pokornosti svijetu oko sebe u raznim odama o kraju... do toga da trčim bosa sa osmjehom od uha do uha jer sam pobjegla. I tako u krug iz jedne krajnosti u krajnost ne radeći zapravo ništa. Ključni problem je zaključati srce, zaključati misli i disati jer se očekuje da dišeš, to je normalno, razumno. Povremene eskapade su u redu dokle god se vratiš u ljušturu i tako sve dok ne ostaneš na jednoj ili drugoj strani. U oba slučaja nije dobro niti jedno niti drugo, a balans je tako prokleto teško naći.
Danas kad sam se vraćala kući, čekajući vlak po prvi put sam se osjetila kao ljudsko biće. Davnih dana sam zaboravila kako je to osjećati stvari i ljude oko sebe na toj razini, gotovo empatski. Val dezorijentiranosti, val vezanosti, val kojeg nije bilo godinama tako me preplavio da sam prvo ostala šokirana, a onda sam se prepustila. Emotivna sam jer se vežem. Vežem se jer sam emotivna i mrzim kad mi se kaže da dramim. Dramiti i suosjećati nije isto.
I tako sam sretna jer sam opet u stanju raditi upravo to, prepustit se iskreno situacijama i vjerovati.
I da na kraju nešto pođe po zlu ovih mjesec dana ne bih mijenjala nikada nizašto ni u ludilu. Kada u tako kratkom periodu sve oko tebe klikne na svoje mjesto u osobi... ostaneš šokiran, neću lagati ... i preplašeni i zbunjen, ali i sretan jer je to balans koji svi tako silno trebamo. Bila sam tako uništena da se danas bojim zagrliti drugo biće što je jbn šteta. Bliskost i razumijevanje u drugima sam prestala tražiti davnih dana i tako mi je žao radi toga. Tako mi je dugo trebalo da se zapravo probudim. Poznanik je rekao da ti svi kad-tad zabiju nož u leđa. Pa odbijam u to vjerovati. Pogotovo danas, sama sam drukčija od toga, a znam da ima još ljudi poput mene, znam da ima još budala na taj način. Dapače, jedna od tih budala mi je apsolutno pod kožom.Davno je to sve netko negdje definirao kao "oblik pozornosti koji si sposoban pokloniti čovjeku kao i ljubav koja ne uvjetuje i ne očekuje"... i s tim ću se složiti, naime nemam potrebe uvjetovat ili očekivati, komplicirati ili prilagođavati. Sve je kako i treba biti. Sada me samo pusti da budem tu i uzvratim uslugu.

Znam da nije niti praktično niti popularno i u praksi koma ali ponekad je baš potreban jedan glazbeni...

FIRST SIGHT turns me around again brings me face to face with my sin...
I've got it, always had it, a reason to look within now...
TAKE FLIGHT to your sun again, burns the sin straight from my hands...
I've got it, always had it a reason to live within now...

Every time I fall
You catch me
And every time I lose control
You help me, you save me
And every time I lose myself
You find me, redefine me

MY GOD how stained my hands have been makes me sick from inside out again...
I've got it, always had it, a reason to look within now...
STAND CLOSE to my side again,never stuck a knife in my back, friend...
I've got it, always had it a reason to live within now...

Every time I fall
You catch me
And every time I lose control
You help me, you save me
And every time I lose myself
You find me, redefine me

Somebody to make me feel whole again (my life gets better)...
Somebody to make me want to love again (my life gets better)...
Somebody to make me see the sun again (my life gets better)...
Somebody to hold me, hold me until this life feels better...
Every time I fall...

And every time I lose control you help me, you save me...
And every time I lose myself, you find me, redefine me...
And every time I hate myself, you love me, forgive me...
And every time I lose myself,you find me, redefine me =)

Zašto srce na ruci? Stoji kao podsjetnik. Ponekad čovjek zaboravi da bez obzira koliko teško bilo - uvijek bude bolje, sa vremenom uvijek bude lakše i nekad jednostavno ne smiješ odustati jer fkt fulaš bus, vlak, tramvaj, bicikl sa vilicom od dvajstpet nešto gaza i eto nađeš se bogu iza nogu ... iako to baš nije bogu iza nogu ali ti je zabavno zafrkavati ljude koji tamo žive da eto žive bogu iza nogu i smiješ se jer si po prvi put nakon toliko vremena spokojan i sretan i sad malo i seruckam ne povezano ali eto i to dođe čovjeku kad se odmori i naspava bogu iza nogu. Stoji kao podsjetnik da može gore, kao što sigurno može bolje. Na kraju krajeva uvijek, ali uvijek smo mi ti koji odlučujemo što i kako.

Ja sam tražio na krivim mjestima
Po prašnjavim cestama ili po dalekim zemljama
Sva mjesta pretražio ali jedno preskočio
Pod njenim kapcima nisam se sjetio

Već sam davno zaključila da naš karakter definiraju upravo trenuci i vrijeme u kojem se osovimo na noge nakon brutalnog pada, nekima možda treba više ali vjerujem da kad krene da je samo pitanje vremena kad ćeš na neke stvari i ljude i situacije pa ne samo gledati sa ravnodušnošću već općenito prestati doživljavati. Tražim normalan posao i točim još jednu šalicu kave. Bit će nešto i od mene. Rekla bih da sam napokon ustala, trebalo mi je dvije godine zapravo ali eto tu sam... sjebana, blesava, kasnim i svako malo pokisnem, mrvicu tek toliko reda radi, otkantam posao za taj dan, koga lažem -otkantavam posao cijeli tjedan. Tako dugo vrijeme je stajalo nepomično da sam prestala reagirati, balans između sna i jave postao je apsurdan, nepotreban... živjeti na granici ničega i nečega postalo je prihvatljivo, ne sanjarit već mjesečariti jer je sigurnije ritmički živjeti. Zašto se ne može oboje paralelno?



A njene oči su zrcalo svim morima
Previše plave i za nebo bez oblaka
Previše plave da bi danom bile viđene
Postoje samo kad me noćnim snom nagrade

Svi živimo matematički, ritmično i apsurdno naginjemo anarhiji jer u svakome leži bujica spremna progutati ne pažljive ili opet suviše oprezne i kako sigurnost ne potražit u balansu sive? Okidač može biti svašta, u oba smjera. Možeš se okrenuti u pravom trenutku i ostati očarana najsmotanijim oblačenjem dukse u povijesti svemira, također apsolutno si možeš dozvoliti otupljivanje jer jednostavno eto nije vrijedno muke, truda ... Sad kad pogledam sa druge strane - kašnjenja na vlak, upale vrata jer cijelu noć spavaš na podu kraj otvorenog prozora hahahahaha sad je teško i sjetiti se ičega prije toga, zadnjih tjedana glava je u modu "vratila sam se u selo, pijem pivo, ladim jaja, pečurke".

Pod njenim kapcima sva blaga spavaju
Pod njenim kapcima zvijezde putuju

Osobno način na koji funkcioniram sa ljudima, pa i na kraju način kako se nosim sa svijetom oko sebe je prepun prekidača. Doslovce odnose temeljim na imaginarnim ON / OFF emocionalnim ili fizičkim kontaktima, sklopovima tj. eto prekidačima. I uvijek su off. Danas kada je tako teško pustiti nekome da postane dio života, kad ni sam ne znaš gdje je kraj sive zone, gdje je kraj razočaranju i strahu i tvrdoglavosti i kada je najlakše ono najočitije - ne mariti za druge, za sebe, za svijet, za ON opciju, e pa danas se odričem prekidača. Ne razmišljam o razmišljanju, problemi će svi pričekati ponedeljak, bacam ovako kick u pleksus radi primjedbe o sviranju debila kojeg obožavam slušat dok svira jer zna da dobro svira samo sere bezveze, guštam u pečurkama, raspravama o bonaci i stvaranju legende untagganjem fotki sa fejsbuka.

Previše plave da bi danom bile viđene
Previše plave da bi danom da izviđene
Previše plave kao zrcalo svim morima
Previše plave i za nebo bez oblaka
Previše...

I tako ću zasrat peć sa kavom.
Ispričavam se na najrandom postu u povijesti postova ikad u svemiru. Štaš kad se čovjek naspava =)

Netko je nekada negdje rekao da postoje oni od kojih ne možemo otići, također da postoje i oni kojima se uvijek vraćamo. Taj isti je rekao da postoje i oni od kojih smo otišli, no oni još uvijek nisu otišli od nas. Uvijek su tu negdje ta susretanja, sudaranja, slučajni i namjerni suputnici, kaže se istopljena prijateljstva i promašene ljubavi, po neki ispušteni znak. Ja bi dodala povremeno krivo skretanje ili kašnjenje na autobus. Najčešća dilema je gdje smjestit koga i kada... dali u one od kojih se ne ide ili one kojima se uvijek vraćamo? Oboje? Koliko vremena je dosta da bi se zaključilo dali možemo otići? Meni je potrebna sekunda da presudim. Ponekad pokušam ne otići, no ako nije na prvu - nije to - to. Ovih dana strašno puno odlazim. Fizički i psihički. Nevjerovatno koliko ti se ljudi mogu zgaditi svojim postupcima. Za tren netko za koga bi umro na mjestu postane apsolutni stranac. Razmaženo derište od kojeg odlazim. Promašen slučaj . Prekasno reagiranje od kojeg odlazim iako isto nije još uvijek otišlo od mene. Zbog postupaka danas čiste savjesti mogu otići bez imalo razmišljanja. Pokušala sam ali ni na prvu ni sad nije to -to.

Također ovih dana mogu otići bez razmišljanja i vratiti se, dapače kad odem i budem i moram se vratit automatski bi se vratila opet. Smiješno, ali uopće nije tako komplicirano kako se čini. Upravo suprotno, tako je jednostavno, ispravno i spokojno i zabavno da ja postajem razmaženo derište i navikavam se apsolutno na sve. Ponekad ti random mjesta na svijetu za koje nisi ni znao da postoje tako prirastu srcu. U tjedan dana sam apsolutno zacijelila. Stvari koje su me proganjale mjesecima...spustila sam zid, udahnula, kročila i bilo je dovoljno da postanem cijela opet. Na kraju krajeva Queen B. je to najbolje sročila davnih dana - "We make our own fairytales ....only when we have to." A cura je svladala Bassa. Rekla bih da zna što priča. U tom stilu prepuštam se sljedećem tjednu.....

da, čak i potpis ostaje ....... xo xo Littlesevenfold =)

I am pieces of quotes from my favorite books stitched together by
song lyrics and I am glued together by
midnight conversations and the sweet taste of coffee...
and I have this tendency to fall apart suddenly...

And I need you to somehow be okay with this
because I am created by the souls who are brave enough
to gather all my tattered pieces and put me back together

And oh god how I would love to be whole again...

Ovih dana svi se nekako vraćaju na "prave staze", pojam pravo/krivo i dalje ima širok spektar između...ponekad čak i preširok pa se dogodi da prava staza ima gomilu pogrešnih koraka ali tko sam ja da kažem nekome da se zavarava. Na kraju krajeva zadnjih 5 mjeseci nisam napravila apsolutno ništa pravo, no nit krivo. Opet blaženo stagniram među svim tim nijansama i počinjem uviđat prisutnosti određenih ljudi u mom životu sa određenim aktivnostima poput hm, disanja, funkcioniranja, rada. Imam dojam da se predam i blago teleće samo gledam kako stvari teku. Primjetili su da se odlično nosim sa bipolarcima, možda zato što i sama ne znam nekad što sa sobom. Me versus me has always been my biggest fight. Mrzim kad se nađem u normama koje trebam, ali ne želim. Mrzim kad se ne otmem na vrijeme pa krenu pijavice i trakavice i slični paraziti.

I'm under the water just listening
I've been on the fast line 'til you came in

Prošli tjedan sam se naspavala. Po prvi put u toliko godina, 6h u komadu, bez snova, bez mora.

But now things are different, it's all upside down
And I'm all around

U studenom sam napisala dobar dio ovog posta...planirala sam hiatus, ozbiljan, da dođem k sebi. Ne kažem da je to loše, no sigurno nije ni dobro. Hiatus zna dobro doći ako je pravilno izveden. No živjet od subote do subote dok se apsolutno sve raspada nije hiatus, nije ništa. Ogromna praznina u svemu ovome koja nije niti odmor niti bjeg. Jedno veliko ništa. Niti ne vidim što bi moglo promjenit stvari, preokrenut situaciju, jednostavno... U nasumičnom razgovoru sa nasumičnom frendicom u nasumičnoj birtiji kojoj se na kraju krajeva uvijek vraćam, rekla bih i mjestu i osobi, slušam i klimam glavom. Povremeno. U studenom.

I'm trying to go back and turn it around.

Danas je situacija sasvim drukčija. I dalje su to bipolarne situacije ali nekako je lakše nakon što se naspavaš, popiješ zadnji gutljaj kave sa najviše šećera i osmjehom od uha do uha. Izgubila sam pokaz od 700kn, ostala bez kave i izgorila na prvom pravom suncu ove godine. U subotu ujutro sam se probudila spokojna i nevjerovatno sretna. Čudna situacije ali ne bunim se, upravo suprotno. Krajnje je vrijeme da riješim sve.

Do sad nisam nikad upoznala nekoga tko spava manje i radi više nego ja, apsolutno sam šokirana, pozitivno naravno ...

She seems dressed in all the rings
Of past fatalaties
So fragile yet so devious
She continues to see it
Climatic hands that press
Her temples and my chest
Enter the night that she came home
Forever


Tokom zadnja 3-4 dana uspjela sam se vratiti na puteljak uspomena koje su me pomalo i nasmijale, apsolutno razvedrile i
rekla bih čak i na same početke nekih skoro zaboravljenih strasti, događaja i hobija...

Oh (She's the only one that makes me sad)
She is everytihng and more
The solemn hypnotic
My Dahlia, you're bathed in posession
She is home to me

I nakon 200-tinjak postova i nekoliko godina kasnije opet uspijem izvući inspiraciju iz nekih pjesama

I get neverous, perversed when I see her to worse
But the stress is astounding
It's now or never she's coming home
Forever
Oh (She's the only one that makes me sad)

Zanimljivo je to kako iako ti se sa vremena na vrijeme gadi čitav ljudski rod, uvijek, ali uvijek negdje u zakutku svemira možeš naletjet na iznimku.

Hard to say what caught my attention
Vixen crazy, Aphid Attraction
Carve my name in my face, to recognize
Such a pheromone cult to terrorize

Apsolutno prekidam hiatus i vraćam se poslu, motiviranija, spremnije i u boljem društvu nego ikad =)

I'm a slave, and I am a master
No restraints and, unchecked collectors
I exist throught my name, to self ablige
She is something in me, the darkness finds ....



I aposlutno se prepuštam........

Nedelja navečer, zvoni telefonček, novi broj koji posjeduje možda četvero ljudi dakle mora bit hitno. S druge strane prepoznajem zvonki ženski glas, M. je naravno i odrješitim glasom -E. je prekinuo sa curom i išao proslavit i mi sad nemamo kud s njim vlak je otišao i evo vozim ga tebi. Ali M. ja.... i auto je bio već parkiran u dvorištu. 5 minuta poslje - E. na mom kauču uopće nesvjestan gdje je ni što se događa, M. je bila doma sa curom vjerovatno sklupčana uz tv. Bijes radi tako bezobraznog upada zamjenila je nemoć, sekundu poslje sam ga pokrila i otišla u svoju sobu. Buljeći u zaslon laptopa oko 4h ujutro čujem kucanje i tihi glas u triježnjenju, joj N. totalno sorriš za sve, fulao sam vlak i iss tak mi neugodno.... Ma sve 5, si gladan? Kava? i tak je počelo. Proveli smo jutro razgovarajući o svim životnim i ne životnim mogućim problemima i ne problemima, skuhao je puding za doručak i otišao na vlak. Telefon je zazvonio opet. Ovaj put A. Da skratim priču nakon ne znam kojeg puta u kuhinji mi je ko tinejđerica tulila žena od 35 godina, za razliku od zadnjeg puta u naručju je držala sada dvogodišnji smotuljak kovrči i dalje tulila ko tinejđerica nakon po tko zna koje svađe i nasilnog obračuna između nje i seljačine koja se usudi nazvati ljudskim bićem,a zapravo je smeće najgore vrste, slabić i kukavica :o ...ona je stigla na vlak sa tim smotuljkom, mojom srećicom =). Nakon slušanja jedne te iste priče, jednih te istih argumenata zašto otići, zašto ostajati pošto je već vidno bila iscrpljena fizički i psihički poslala sam je u krpe i preuzela malecku. Dva sata kasnije smotuljak sreće je bio okupan, nahranjen i hiperaktivan skupa sa mojim psom i zvonom na vratima. E. se vratio tražeći utočište na par dana. I tako dobih u 24h tri izbjeglice. Nakon teškog nokauta A. se ustala, rastresena, uništena ali na sigurnom bar neko vrijeme. E. je ustao na isti način, uništen ali na sigurnome, ja još nisam odspavala. Današnji dan nam prolazi u smijehu, hiperaktivno djete i hiperaktivni maltezer sa hiperaktivnim momkom-dadiljom po kojoj smiješ crtat. Krivo je obojao balon pa se srečica ozbiljno i namrštila, morala je odmah i na njemu jedan da budu kvit.



Pijem svoju šalicu kave. Pošto sam udjelila A. i kikačici gostinjsku, kauč je dobio E., ja se nisam odrekla komocije svog malog kutka i velikog bračnog kreveta, A. se totalno raspizdila kad sam rekla, plaši se bračnih kreveta...naposljetku osjećam da ću se onesvjestit.
I uletava mi hiperaktivni tim i guraju se na krevetu svi odreda, pes, smotuljak, i taj stranac od 2m sa bogovskim smješkom i najtoplijim očima na svijetu, službeno nisam normalna. Uzela sam si 2 dana slobodno naravno, i inače spavam 4h dnevno ali ni umor nit iscrpljenost nit prijetnje smrću me ne bi natjerale da maknem oči sa tog prizora - 2 loptice za 2kn koje usrećuju jednog ludog pesonju, jedno kovrčavu kikačicu i jednog odbjeglog momka. U 2h ujutro. Ustajem i na laptopu gledam kako svira inside my casket jer se kikačici sviđa kako vokal maše rukama i svi nešto viču i skaču, također radi kikačice u 2h moram ići kuhat gris sa cimetom. Nakon još sat vremena skakanja, hiperaktivan tim pregara i napokon nastaje tišina.



I'm not searching the sky for a reason to live
'cause I found beauty right here and found the passion to give,
so let me give you my heart, let me give you my tears,
let me give you my life, let me give you my fears.



EDIT: samo za mm dodatak svim ovim fotkama, Dylan Richter

O ljudima oko sebe često pišem u nekim kontekstima, paralelama, zavojima i prenesenim značenjima.
Među svima njima jedna duša se ističe, dapače iskače iz apsolutno svih kalupa, etiketa i normi svojim karakterom,
lijepotom i bistrim umom iza često namrgođenih okica.

Going for a ride
My best friend and I
I wink and give her a smile

U trenutku kada se osjećam toliko pogrešno, sputano, kada mi je srce kamen koji jednostavno tone
u masi nereda, emocija i okolnosti ... kada su dani toliko teški i mračni ONA je uvijek dašak svijetlosti na obzoru.

Pointed shades
The wind on my face
I light a cigarette

Zbog nje se dignem iznad svega i pronađem put. Zbog nje ne stajem. Zbog nje ne dopuštam da mi vlastita
pitanja upropaste snove. Zbog nje danas drukčije gledam svijet oko sebe. Zbog nje danas imam koliko-toliko
normalne odnose sa ljudima oko sebe umjesto da sam asocijalno đubre zatrpano poslom bez ikakvih kontakata
sa civilizacijom. Zbog nje dišem.

Engine is roaring and
Roads are steaming
Hearts are glowing
Freedom is forever
Angels cannot fall
And Devils won't be caught

Ostani zauvijek! Skupa nikad ne padnemo ! Skupa smo nada. Imamo pitanja ali imamo i odgovore. Imamo
random hiatuse u kojima ni blato ni kašnjenje svirke nemre bit loše, imamo strah ali imamo i način za izboriti se.

We're just gonna drive
Scarves flying high
No direction
Just like Thelma and Louise
Fears left behind
Girls on a ride
No cage
Just like Thelma and Louise

I kada se posvađamo, pa kako bi se mogla ljutit na srodnu dušu?
Stoga uvijek, ali UVIJEK ustani i bori se, imaš glas koji vrijedi poslušati, imaš srce koje raspameti svakog!
Vrijediš puno više nego li možeš i zamisliti i stoga...

"So let your fire burn
Oh, your flame will be lit!"

Music's plying loud and
We're singing along
My best friend and I
Nothing is denied and
the sky is our guide and
we cannot be confined, no

Osjećaj da postoji osoba kraj koje uvijek možeš bit svoj, nesputan, spokojan, lud u svoj svojoj ludosti, ma mislim
da se ništa na svijetu ne može mjeriti sa tako nečime, zapravo sigurna sam! Ostala sam apsolutno očarana dobrotom,
izgledom, karizmom, haha ma zaljubljena sam totalno, što da više kažem???? I na kraj svijeta bi sa njom

We're just gonna drive
Scarves flying high
No direction
Just like Thelma and Louise
Fears left behind
Girls on a ride
No cage
Just like Thelma and Louise

Ona je moja Thelma. Najbolja prijateljica. Srodna duša. Moja ljubav i moja nada.



"We won't fall to our knees
We are the one true hope"

Neću komplicirati, analizirat niti radit bilo što od svojih uobičajnih metoda, očito da
racionalni dio mog um gubi bitku već dulje vrijeme, a da toga nisam bila ni svjesna.

The world might end, the night might fall, rain on down and cover us all
and drown us with the burden of our sins.

Zbunjujuće je, apsolutno magnetski, suludo, neodoljivo i tako jebeno privlačno.
U ponekim uvjetima izgubiti se i nije tako loše.

Maybe I'll look you in the eye tell you 'you don't wanna die'
...maybe I'll hold my breath and jump right in...

Jutros sam uvidjela da je bacanje zaručničkog prstena, mjenjanje ogromne kuće sa
gomilom soba za moje stavove i 4kn u đepu - najbolja moguća stvar na svijetu. I sad
dok ovo pišem smiješkam se ko klinka. U zadnje vrijeme to često tak bude.

I never saw you coming from inside my little prison
your autograph would really buy me time.

Ne očekujem ništa, a opet bi sve. Ne mogu lagati po tom pitanju.
Rekla bih da sam dovoljno egoistično-centrično-uporno đubre za uvjerenje da ponekad stvari
mogu šljakati jer eto sama privilegija da mogu biti svoja, živjeti svoj život i bit slobodna, a opet na
kraju dana ... pripadati... je nevjerovatna, meni apsolutno nepoznata jer mi sloboda
i vezivanjen na bilo koji način nikad nisu bili mogući iako su se suptilno maskirali ponekad ...
kompromisi naravno postoje ali smatram da u ovom slučaju vrijede, definitivno vrijede.

If you think you are the reason, give me something to believe in.
It's always darkest right before the dawn..

Početkom godine sam rekla da nema više zamaranja, nema suzdržavanja i nema brige.
Malo je teško objasniti ljudima da te ne zanimaju jadni pokušaji njih koji nemaju pojma tko
si i što si, pogobu bila sam tu i prije 5 godina,i prije 3 ... čemu sad išta? ne razumijem kako
ne vide da je kasno... A sa druge strane da nikad ništa ne bude takva sam i nije da si ne mogu
pomoći... mogu, ali ne želim! ni najmanje! Rekoh - um, razum, srce, što god - sve je očito u
rasulu i ne smeta mi i ne plaši me to, trebalo bi ali ... i dalje nemam potrebu stati na kočnice,
dapače umirem da vidim što je ispred svega.

I confess I've lost control.
I let my guard down, I let the truth out.
...Oh, I confess I've lost control....



Nemam potrebu se čak niti ispričati radi ovako nasumičnog, trabunjavog posta!

Ljudi sve je to strast

Flip a coin and see which way I fall...

Neka dobra duša na Mixer.hr-u je sastavila proglas o trenutnom stanju metal scene u Republici Hrvatskoj. Evo iskreno i sama sam jedna od tih koja voli čari sjedenja na hladnoj klupici i raspravljanja o tome koliko je novi Cold Snap dobar. U moru novih recesijskih-Linić-odluka pokušava se progurat puno toga, puno muda ide pod bubrege... da ne duljim, prosljeđujem proglas i ovdje. Krajnje je vrijeme da se politika i kultura prestanu mješati. Nekima je okidač bio ukidanje Burning Sea, nekima je prekipjelo i prije toga kad su random inspektori upali usred svirke i zatvorili šank radi navedenog gospodina ...eto proglas bi mrvicu proširila sa činjenicom ne samo da je metal kultura na izdisaju, općenito kultura nam je na izdisaju!

PROGLAS!





Fanovi po cijeloj zemlji, festivali oni stacinoirani poput MUF-a, putujući ljudi poput United Bands vs. Crowd, pa i sami bendovi poput Decomposing Entity koji se lagano kreću prema svijetu, High Kick Drive By-u koji tek započinju ili eto Cold Snapa koji davnih dana redovito gostuje na Metalcampu, ljudi vrijeme je da se nešto promjeni, pod hitno! Imamo, možemo, krajnje je vrijeme....

I am wild.
Dirty feet, I run barefoot though woods and rainforests,
open fields and secret water streams.
Alone with the sound of my breathing and the wind roaring in my ears.
I am wild.
Knotted hair, brushing gently across my face, it dances in the wind and rain.
Twigs, leaves and flowers hitch rides across the country side.
I am wild.
The stars call out to me, a part of me is out there, my essence, my purpose, my divine connection.
An infinite sky, forever changing, flowing, being, stillness.
Solitude.
Icy hands and a smokey breath, let my bones charge in the morning sun light.
Always alone, but I will be free anyway.
I am wild.

Sklop svakog čovjeka i njegov unutarnjih mehanizam. Svi smo toliko slični, no zagrebi ispod površine... ponekad ostanu prljavi nokti, nije ni to loše, barem naučiš svoje, vidiš gdje je tko bio, nekada ne pronađeš ništa, to je već problem, to je već situacija koje se trebaš plašiti.

What's the difference between you and me?
We are much alike, tell me why can't you see
that we're made of flesh and blood
but act as we are mere genetically remodified organic machines...

U tim periodima kada se sve vrti oko pukog preživljavanja iz dana u dan za koje misliš da ne može proizaći ništa dobro i onda iz random hiatusa koje si čovjek priušti da bi ostao čitav, da bi ostao zdrav. Volim hiatuse. Uklapamo se i idemo dalje u nekim mentalnim kalupima poznatim samo nama jer je to ispravno, jer se jedino tako može disati.

They've stolen our beliefs,
we're chasing an empty dream!

Razočaraš se, okreneš i kreneš dalje trčeći za jednim te istim utjehama i nadama, jednim te istim snovima.

Do I laugh at myself (do I laugh?)
when the joke is on me?
Do I cry in the corner (do I cry?)
when they hurt me?
In this world full of hate,
where love is declared a mistake,
in his mind, his redemption which leads to war

I nije ni to tako loše, to trčanje... jer zbilja nikad ne znaš što ćeš smotano srušit tu negdje iza ugla. Stajale smo u nekakvom razbacanom redu u blatu i na hladnjikavom vjetriću čekajući svirku, Thelma i Louise kao po običaju, jedna nervoznija od druge u stvarnom svijetu di se ljubav zbilja smatra pogreškom i u stvarnom svijetu gdje niti Thelma niti Loiuse ne odustaju od svega i .... nismo pogriješile, malo jesmo zakasnile ali maknule smo se i taj random hiatus je bio potreban da bi ostale čitave i zdrave sutra dan, ma protegne se to i tokom tjedna.

Of madness and insane,
Unveiling what carnage means!

Ravnam se prema raspoloženju. Ljude u životu sad tako i kategoriziram. I prema tome otkantavam. I možda je samo faza ali štedi živaca i živaca. Vjerovatno povremeno bude i gubitaka ali proces eliminacije mora postojati, nekako.

Open your eyes and see
behind these walls of built hypocrisy,
changing the life you want to lead.
Promised perfection clouding up the senses
in which you believe,
the difference starts to fade away...

I kao što otvoriš oči pokošen olujom nakon dugog sna tako otvoriš oči iza svih tih zidova tražiti taj tračak nade u promjenu na bolje. Reklo bi se dobro jutro, vrijeme je za šalicu kave i dozu stvarnosti.

You can't fight me
I'm too strong now,
I will bring you down....

I kad upadnem u jedno od tih raspoloženja nije mi žao, svakom po zaslugama. Da više funkcioniram tako umjesto po vražijem suosjećanju, isprikama i drugim prilikama davnih dana bi se maknula iza tog zida, možda ga preskočila,ne tapkala u mraku. Ironično je što i kad zakasniš možeš uhvatiti pola dobre svirke, popričat sa starim prijateljima, popit koji pelin sa novima i zapravo popriličnu količinu živaca spasit od polaganog ali sigurnog propadanja sa tim jednim malim bjegom. A u vrijeme kada se emocije preskupo naplaćuju biti škrt može biti mudro ali ne vole svi baš ni igrat uvijek na apsolutno sigurno. Dobro dođe onaj skok. Jednostavno nekada dobro dođe skok u nepoznato.

Been creating,
making up the ends of stories I resented,
waiting to be served by life but didn't sell emotions,
Ready to just throw it all away!

I na kraju svega apsolutno se moram složit...

"I sve to s jadnom težnjom da uživamo u ljudskoj taštini."




ovim putem sve zasluge idu Bravementu - G.R.O.M. (Genetically Remodified Organic Machines) =)

Uz dozvolu autora jedan od komentara naprosto moram pretvoriti u post.

"I know
you and I
are not about poems or
other sentimental bullshit
but I have to tell you
even the way
you drink your coffee
knocks me the fuck out."

ili ti ga bok Ti

Ustala je i bila je sasvim dobro. Valjda je došao i taj trenutak kad ustaneš, otreseš prašinu i nasmješiš se. Da, i okreneš leđa.

Dali išta vrijedi?

Oh, da! Doći će ljeto...zvijezde...i da, vrijedi! Vrijedi više nego što možeš zamisliti! Osmjeh, bose noge na travi i ta slatka, gotovo električna kombinacija privrženosti i slobode. Strast tako velika i jaka da ostaneš pokošen na mjestu olujom novog početka. Naravno tu je i kraj. Tu čeka, negdje...Neizbježan. No moraš se sjetit i pustiti. U zimi života ta šačica ljudi koje sam upoznala bili su moje jedino ljeto. Navečer bi zaspala sa vizijom sebe kako plešem, plačem i smijem se sa tobom. Godinama na cesti skupljajući uspomene koje će me držati ostatak života, moje sretno vrijeme. Sanjala sam, no nizom nesretnog spleta okolnosti snovi su se podjelili i razbili poput milijuna zvijezdi na nebu. Zbilja mislim da mi ne smeta, niti će me to smetati. Ponekad je potrebno izgubiti sve kako bi pronašao pravu slobodu. Kako je netko već rekao - teško je objasniti, ne, nema smisla objašnjavati ljudima koji imaju dom zašto i kako je teško kad tražiš sigurnost u drugim ljudima i dom tamo di se nasloniš odmoriti od puta. I da kažem da nisam to planirala - lagala bi. Tako sam rođena...

"I belonged to no one,
who belonged to everyone,
who had nothing,
who wanted everything."

Nemaš ništa za izgubiti, ništa za dobiti, ništa što želiš više od toga da si pretvoriš život u djelo umjetnosti. I kad ratujem sama sa sobom idem...

A ti?

Jesi li u dodiru sa svojim najmračnijim željama?Imaš li život u kojima ih možeš dotaknuti?

Ja nisam još...ali sam na putu prema tome...Možda jesam luda, ali sam slobodna za ljeto, zvjezde, osjećaj bosih nogu na mekoj travi, i da, novu oluju. Stvarno sam spremna.

"Live fast. Die young. Be wild. And have fun."

U životu događaji često započnu kao niz (ne)sretnih događaja, mogu bit puka slučajnost kad se spleteš od vražije niti ljubljene dame imenom karma, no ponekad, samo ponekad igra krene prema nečemu, usudila bi se reći nevjerovatnom.

I can not frame, that's why I lose control

Svi kad tad padnemo s trona bilo naše kraljevstvo matrijalno ili duhovno...ljubav, novac, nešto deseto što nas pokreće....
Pitanje pada je uvijek čista fizika, što više to je pad bolniji, no pitanje ustanka nakon pada je čisti karakter. I to je ono što nas zapravo definira.

I aim, I stumble and I fall

Kako ćeš ustati?

Our adaptation can't be faithful

U teškim noćima grčevito se boreći sa suzama, razočarenjem i nesnosnom boli koja svom težinom pritišće prsni koš i guši tugom nitko ne traži oslonac, svi tražimo pokrivač. Zaklon u mraku. Kako se pomaknuti nakon toga?

Your world does not attract me.

Započinjanjem igre.

This is the end, you see.

Pomicanjem i provirivanjem, mrvicu po mrvicu dok ne shvatiš da je već podne, da sunce odavno prži i da ti je beskorisno skrivanje.
Taj prvi potez provirivanja kad shvatiš da si preživio, tad duša ustaje sa poda! Dalje od toga počinju (ne)sretni događaji, puke slučajnosti i karma, najbitnije od svega tad započinje i nova vladavina.

I aim, I stumble and I fall...

Znam da je opet pjesma ali nekad se naprosto ne znam drukčije izrazit. Nekako mi pristaje uz ovaj kišno-snježni dan...


"I cannot leave here, I cannot stay,
Forever haunted, more than afraid.
Asphyxiate on words I would say,
I'm drawn to a blackened sky as I turn blue..."

Riknuo mi je hard na kompu pa se moje obećanje o češćem javljanju pokazalo - budalastim jer mi je naprosto nemoguće u ovim vremenima izdvojit veći iznos za nešto, pa makar to bio i hard koji mi eto ponekad život znači. Da mi ovaj mali komadić raja ipak ne zjapi prazan ostavljam zarazni pjesmuljak koji već par mjeseci ne izlazi iz glave, a eto sad mi je baš i prikladan postao

So hard to console...



It's breaking my heart to see you walkin' throught the night.

Već neko vrijeme gledam kako mi blog zjapi prazan, nekako mi je postalo tako teško otipkati koji red. Uz ovaj blog vodim još jedan koji je zapravo replika ovoga na engleskom/finskom sa dodatkom nekih pizdarija o mejk up-u i modnim glupostima koje me vesele. Problem nastane kad napišem 5 stranica teksta i umjesto da završim i stisnem objavi ja ga pošaljem u skice ili otpad jer nikad ništ nije dovoljno dobro...naravno dok me prođu emocije koje su me potaknule na pisanje prvotnog prođe i baba sa kolačima i više je glupo išt popravljat, obrađivat il objavljivati rekla bih na kraju krajeva za koga ja pišem? prije svega za svoju egocentričnu guzicu- dakle od danas više ne cjepidlačim i ne odugovlačim, službeno! enter pa šta bude
Od danas objavljujem jednom dnevno, treba mi mala konstanta, nešto da me malo pogurne...

“I love you as certain dark things are to be loved,
in secret, between the shadow and the soul.”

...fully alive...
...more than most...
...ready to smile and love life...
...fully alive and she knows...
...how to believe in futures...

Nakon godine dana u velegradu vratih se... nisam znala što očekivati, neke stvari sam ostavila nedovršene i iskreno bilo me pomalo strah svega toga, sada vidim da sam se brinula bezveze, mislim da će šljakat sve, ipak je dom- dom..
Ne mogu reći da nastavljam gdje sam stala ali definitivno se mogu zadovoljno osvrnuti oko sebe, dosta toga je pozitivno i krenulo na bolje, one nerješene situacije i puteve, a ne znam... ne znam što sa njima i ne bih se htjela zaletati, ostavit ću ih za sad ovakve kakve jesu, ako mi se karma nasmješi odlično, ako ne - neću forsati.
Iako na kraju sam pomak nije moguć bez devijacija, danas sam manje energična za te neke velike odluke, odmaram malo...

već jako dugo pišem ovaj blog, no nikako okinuti par fotki iz svoje okolice pa evo sad da se iskupim i malo nas predstavimo

ovo je Benjamin, 3.godišnji čupavac udomljen iz užasnih uvjeta, micek je bio zlostavljan, nesocijaliziran, agresivan i sve u svemu neudomljiv, danas nakon 10 mjeseci je sasvim drugi pas, ima i dalje svojih mušica ali je napredak ogroman




a ovo mu je braco, bebač star godinu dana i težak 50-ak kg (da,da još će rasti), on je najsmotaniji dogo argentino, pa tako redovno ugane gležanj, stane na čavao i sl. peripetije, no unatoč tome i dalje je najmekaniji najveći "opasni" pas na svijetu


kada smo u rodnom gradu obožavamo kupanja




a pridruže nam se i moja sestra, te njen budući suprug i još jedan Ben (samo što je ovaj žut)



i ne trebaju nam gradski bazeni sa skupim ulaznicama i kloriranom vodom, imamo rijeku, sky colu i odlično društvo



eto! nadam se da vas nismo ugnjavili

U utorak, 19. lipnja 2012. u 13 sati ispred Ministarstva poljoprivrede ( ulica grada Vukovara 78 ) tražimo svi trenutno zaustavljanje ubijanja životinja, sankcioniranje i otkaz odgovornih veterinarskih inspektora i njihovih nadređenih iz Veterinarske inspekcije dođite u što većem broju, također ljudi pišite Ministarstvu poljoprivrede, Vladi i inozemnim organizacijama kako bi se spasili ostali psi i kaznili odgovorni za ovakve brutalne postupke!

Prekjučer je zagrebačko sklonište za napuštene životinje u Dumovcu zatvoreno za javnost. Zatvoren je i azil Noine arke koji se nalazi na istom terenu koji je udaljen od gradskog skloništa oko 200 metara, te ograđen tako da psi iz Dumovca ne mogu doći u kontaklt s psima iz Noine arke.

Pod sumnjom da su psi u oba skloništa bijesni, ubijeno je 20-ak pasa u gradskom skloništu, te 3 psa i 7 mačaka u Noinoj arci ( nadam se da je info o mačkama točna, jer to daje novu dimenziju slučaju ).

Vet inspekcija ima legitimitet u Pravilniku o suzbijanju i iskorjenjivanju bjesnoće kod životinja Pravilnik o mjerama za suzbijanje

Problem je što taj Pravilnik ima kontradiktornosti i neki članci su nejasni ili se mogu interpretirati ovisno o potrebi. Moje je mišljenje da Pravilnik ne valja i da ga treba mijenjati. Nadam se da u izradi ovog Pravilnika nije sudjelovala struka, već politika, na što upućuju formulacije u člancima 3., 4., i 5.

Ministarstvo poljoprivrede RH je na svojem web-u objavilo info o akciji ubijanja životinja sumnjivih na bjesnoću (dakle, sumnjivih, ne potvrđeno bijesnih)

nelogičnosti i nepravilnosti u svemu ovome su sljedeće:

- Inkubacija na bjesnoću traje 6 mjeseci do 2 godine - argument vet inspekciji
- Ako se protiv bjesnoće cijepi pas koji ima tihu bjesnoću (nalazi se u inkubaciji) pokreće se bolest i dolazi do katastrofe - što se možda dogodilo - argument vet inspekciji. Čemu onda program ranjenih, skloništa? RH bi mogla predložiti Evropi da se to ukine. To bi bio jedini doprinos Hrvatske EU.
- Da bi došlo do zaraživanja bjesnoćom, mora doći do ugriza - argument protiv vet inspekcije.
- Ako je životinja cijepljena protiv bjesnoće redovito godinama, a najmanje 2 puta za redom, zaštićena je od bjesnoće u 99% slučajeva - što većina životinja u skloništima nije, jer se prije toga udome
- Ako je životinja cijepljena samo jednom, titar antitjela pokazuje je li životinja stekla imunitet - treba platiti - tko? U Zagrebu grad Zagreb svojem skloništu.
- Hrvatski veterinarski institut (vet fax ali ustvari Savska 143) odavno ima mogućnosti testiranja - mogao se raditi titar antitjela ali se ne priznaje prema Pravilniku o suzbijanju bjesnoće (ne spominje se) - znači, treba mijenjati Pravilnik
- od 01.07.2012. godine Institut je prihvaćen od EU pa su tesiranja prihvaćena od EU od tog datuma - znači, treba mijenjati Pravilnik i osigurati sredstva za terstiranja gradskim skloništima

A što s obrazloženjem Ministarstva i kronologijom i svime što su napisali?

Izbjegava se reći da je Rea isto bila štene u dobi kada je se nije smjelo cijepiti.
Zašto nisu preventivno uspavali psa koji ju je ugrizao?
Je li rađen titar antitjela pa da su sigurni da pas nije bolestan? Je li rađen titar na svim psima i mačkama prije nego su ubijeni? Prema kojim je kriterijima odlučeno na kojhim će se životinjama raditi titar, a na kojima ne?
Je li je uopće rađen titar na životinjama u Dumovcu i NA?
Jesu li oduzeti psi ubijeni preventivno premda na jednom uginulom štenetu nije bilo bjesnoće?
Ne objašnjava se zašto su ubijeni psi i mačke Noine arke.

Ja sebe ne smatram osobom ispodprosječne inteligencije i ne zadovoljava me priopćenje Ministarstva.

Evo i ovdje objave za medije PŽ-a. Mreža hrvatskih udruga je također obavještena. Čekamo da vidimo koje su lokalne samouprave preventivno poharane.

VETERINARSKA INSPEKCIJA UBIJA PSE!

- Horor: Miljenko Jurjević, Marica Cikojević i Ljerka Fučkala vrše pokolj napuštenih i udomljenih pasa

Udruga Prijatelji životinja iz sata u sat dobiva dojave šokiranih građana da veterinarski inspektori Ministarstva poljoprivrede - Miljenko Jurjević, Marica Cikojević i Ljerka Fučkala – bezdušno ubijaju pse pod izlikom opasnosti od bjesnoće. Jučer su u Skloništu za nezbrinute životinje grada Zagreba u Dumovcu usmrtili 20 pasa zbog sumnje na bjesnoću, a stravična ubijanja se nastavljaju. Povod ovoj naredbi je štene koje je prije više od mjesec dana udomljeno iz Dumovca, a za koje je ustanovljeno da ima bjesnoću nakon što ga je kod skrbnika nedavno ugrizla druga životinja. Iako je žarište bjesnoće prostor dvorišta gdje je štene ugrizeno, po nalogu veterinarske inspekcije, osim zasad 20 pasa u Dumovcu, ubijeno je više od deset pasa koji su bili na skrbi udruge Noina arka, od kojih su neki cijepljeni protiv bjesnoće prošle godine. Inspektori ubojice nazivaju građane koji su udomili pse iz skloništa i zahtijevaju ubijanje njihovih pasa. Užasnuti udomitelji boje se za svoje udomljene pse.

Ubijeni psi u Dumovcu bili su u karanteni, njihovo ponašanje i zdravlje stalno prati stručno osoblje Dumovca koje je cijepljeno protiv bjesnoće i nisu nikoga ugrožavali niti su predstavljali prijetnju drugim životinjama ili ljudima. Pravilnik o mjerama za suzbijanje i iskorjenjivanje bjesnoće kod životinja propisuje da, ako postoji sumnja na bjesnoću životinje, veterinar mora obaviti klinički pregled životinje trokratnim promatranjem tijekom deset dana radi utvrđivanja opravdanosti sumnje na bjesnoću. Također, može se provesti testiranje visine antitijela, titra, na bjesnoću u krvi pasa. Veterinarska inspekcija nemilosrdno ubija pse iako nije utvrđena bjesnoća niti je bilo koji pas prošao proceduru kakvu nalažu zakonski propisi i etička svijest 21. stoljeća. I da je utvrđena sumnja na bjesnoću, ne živimo u kameno doba, pa da rješavamo probleme ubijanjem, već dostupnim pregledima, testiranjima i humanim pristupom.

Bjesnoća je ozbiljna bolest i ne smije biti iskorištena za ubijanje pasa kod kojih nema znakova bjesnoće niti su provedeni zakonom predviđeni postupci za utvrđivanje bjesnoće. Znakovito je da su napadnuta skloništa koja provode politiku neubijanja pasa, dok se u mnogim registriranim 'skloništima' tolerira usmrćivanje stotine pasa, kao i nedostatak poštivanja uvjeta propisanih zakonima. Napadnute su nedužne traumatizirane životinje. Veterinarski inspektori ubijaju svjesno zanemarujući ostale dostupne opcije utvrđivanja stvarne opasnosti od bjesnoće i testiranja pasa na bjesnoću. Time što bezrazložno ubijaju pse, stvaraju paniku i mogu zapravo uzrokovati širenje bjesnoće. Naime, ljudi će kod sumnje na bjesnoću dati psa na promatranje, ali neće pristati da ga daju ako misle da će njihovog psa inspektori ubiti iz tobožnjih preventivnih razloga.

Napuštene životinje ionako su žrtve neodgovornosti građana te u skloništu i domovima udomitelja traže sigurnost i topli dom. Dočekala ih je smrt, samo zato što su se našle na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme, s veterinarskim inspektorima koji sramote svoju struku bezrazložnim ubijanjem, a ne reagiraju na brojne slučajeve zlostavljanja i ubijanja životinja u skloništima, na što upozoravaju brojne udruge koje nastoje spasiti i udomiti napuštene pse.

Prijatelji životinja upućuju apel građanima i medijima da spase živote i da se stane na kraj teroru veterinarske inspekcije, koji se događa pod izlikom zaštite zdravlja životinja i ljudi. Opasna bolest iskorištava se za zastrašivanje ljudi i pokolj nedužnih ispaćenih životinja. Udruga će protiv veterinarskih inspektora koji usmrćuju pse podnijeti kaznenu prijavu.

Peticija za reformu veterinarske inspekcije i više informacija nalaze se na pokolj životinja u RH

Kontakt osoba: Lidija Eterović, 091 2253373

I na kraju, otvorila se i druga dimenzija - proganjanje od strane vet inspekcije udomitelja pasa iz Dumovca, pa prenosim post od Ashime:

"Vi koji ste udomili nedavno psa iz Dumovca, ne morate se bojati da vam je pas bijesan, jer bolest nije krenula iz Dumovca! Ako vas nazove veterinarska inspekcija, ne dajte se prevariti - vet. inspektori ga NE SMIJU UBITI BEZ OPSERVACIJE!!! Kod životinje kod koje postoji sumnja na bjesnoću provodi se trokratni pregled koji izgleda tako da je životinja 10 dana u karanteni i tokom tog vremena je se 3 puta pregleda - ako nema znakova bjesnoće, vraća vam se. Ako je pas u bilo kojem periodu unazad 2 godine cijepljen (provjerite sa skloništem, oni obavezno cijepe životinje čim dođu, a možda je cijepljen i prije nego je završio u skloništu), obavezno tražite da se napravi titar, testiranje visine antitijela, titra, na bjesnoću u krvi pasa. Ako je cijepljen i prije 2 godine, dobra je šansa da su antitijela još uvijek prisutna u visokoj količini što znači da životinja ne može dobiti bjesnoću taman da ju izgrizu tri bijesne lisice! Tada nemaju nikakvog razloga uznemiravati vas i vašeg ljubimca! Cijepivo za bjesnoću traje 2 godine i u nekim se zemljama procjepljivanje radi svake 2, a ne svakih godinu dana - tako da svakako provjerite titar! Znajte vaša prava, jer očito vet. inspekcija ne zna obavljati svoj posao!"

"Zadnjih 24 sata, otkako je do mene došla ova info, mi je mučno i osjećam kao da je ovo šamar svim udrugama i pojedincima koji prolijevaju krvi i znoja da nezbrinutim životinjama pruže kakav - takav dostojanstven život. Drugi šamar u nepunih mjesec dana, nakon ukidanja gradskog financiranja. Još neki dan čitali smo vijesti o "eliminiranju" pasa sa ukrajinskih ulica povodom Eura i zahvaljivali bogu što živimo u kudikamo civiliziranijoj zemlji - e pa čini se da ipak ne živimo.¨"

- mali ispravak - ubijeno je 50-ak zdravih pasa, s time da je pokolj nastavljen i danas sa jedno 20-ak uspavanih pasa.... hoće li nam uskoro pokucati na vrata i počet odvodit djecu? starije ljude? židove? ? ?

možda vam se usporedbe čine groteskne i pretjerane ali stvar je da si uzimaju za pravo ući u naše domove i ubiti naše prijatelje na licu mjesta bez imalo grižnje savjesti... već se spremaju tužbe ogorčenih vlasnika, vrijeme je da ovakve stvari izađu u javnost i da napokon kažemo NE! otimačini svega do čega nam je imalo stalo!!!